Aeroplanino ponire: Milan ne izgleda dobro, Montella djeluje nedorastao zadatku

Rođen na obroncima Vezuva u gradiću Pomigliano d’Arco blizu Napulja, Vincenzo Montella je oduvijek imao tipični južnjački mentalitet. Iako je kao dijete otišao u Empoli, u njemu je bujao temperament, neukrotiva borbenost koju je pokazivao uvijek kad je za to dobio šansu.

Na vrhuncu svoje karijere, u scudettom ovjenčanoj Romi, bio je zamjena Gabrielu Batistuti i Francescu Tottiju. Nije to bilo nimalo čudno, jer Totti je bio talentom nenadmašan, a Batistuta ‘ubojica’ kakav se rijetko viđa. Njih su dvojica bili tandem za naslovnice, pa opet je često baš Montella bio odlučujuća iskra koja je palila pobjedničke strojeve. Visoke radne etike, na treningu je uvijek davao sve od sebe. Na utakmicama i više od toga. Trčao je i naganjao loptu, otvarao prostor suigračima i borio se, a reklama INA Assitalia na prsima je vječito bila natopljena znojem. Temperamentno južnjački, za njega predaja nije bila opcija. Nije imao toliku razinu talenta, ali imao je srce i gotovo inzaghijevski nos za gol i život na rubu zaleđa. Imao je zaraznu energiju, pa iako nije bio prva opcija, on je bio jedan od glavnih razloga što je Roma osvojila prvenstvo jer te je sezone Aeroplanino letio 13 puta, jednako kao i Totti koji je četiri od svojih 13 golova strpao iz penala.

Prvi baš pravi trenerski posao je dobio u Cataniji.

Problem s južnjačkim temperamentima je taj da ih nije dobro imati previše na jednom mjestu. Nije stvar pokvarenog egoizma, ali previše je tu teških i tvrdoglavih karaktera koji su po prirodi glasni i vole biti u pravu. Kad je Montella preuzeo Cataniju, znao je da mora iskoristiti borbenost kakvu je imao i on kao igrač, tu glasnost preusmjeriti u nesalomljivi duh. Naslijedio je Montella momčad od Diega Simeonea, momčad koja je igrala baš kao što možete zamisliti ako znate da ju je trenirao Simeone, i dao joj je dodatnu dimenziju time što je kanalizirao borbenost.

I nema potrebe romantizirati stvari, nije njegova Catanija igrala lijep nogomet usprkos tome što je nadmašila očekivanja. Ali zato je bila borbena i kompaktna, za te momke predaja nije bila opcija, a reklama Energia Siciliana na prsima je uvijek bila natopljena znojem. Njegova momčad teško da je imala talenta za išta više od male pobjede da je Palermo prvi put nakon osam godina ostavila iza sebe, ali imala je glavu i rep, jasnu ideju i konture igre izvan običnog bunkera i nadanja da će nekome otkinuti bodove.

Čitav novi svijet

Nakon samo jedne sezone na Siciliji na Montellina vrata pokucala je Fiorentina. U momčadi je na početku sezone od 26 igrača bilo 17 novih ljudi koje je trebalo uklopiti u momčad. Kao igrač, osjetio je kako funkcioniraju pobjedničke momčadi. Čuvao je leđa Tottiju i Batistuti, ali kroz godine provedene u Rimu i Toskani naučio je da igračima treba netko tko će usmjeriti njihov karakter i tko će im usaditi mir.

Ono što je lako moglo završiti kaosom zbog gomiletine novih igrača, završilo je kvalifikacijama za Europsku ligu, svega dva boda od Lige prvaka. Došao je u toksičnu sredinu u kojoj je njegov prethodnik davio Adema Ljajića, a transformirao je tako da je doplovio do tri uzastopna četvrta mjesta, finala Kupa i polufinala Europske lige. Uvijek je bio u klubu, imao je vremena za svakog igrača, svima je bio dostupan, a ostatak je vremena vlastitim primjerom pokazivao da svojom zaraznom energijom i radnom etikom ne tolerira opuštanja. Prilagodio se kadru, miksao je sustav 3-5-2 s 4-3-3, koji inače preferira, ali u svakom je trenutku njegova momčad igrala jako dobar nogomet.
Loši odnosi s upravom kluba su presudili. Oni su tražili više respekta, a njemu su trebala dva ili tri prava igrača da pokuša napasti Juventus. Otišao je u Sampdoriju, ali opet se, kao i u Cataniji, kratko zadržao jer je došao poziv koji se ne odbija.

S tim pozivom došao je i čitavi novi svijet.

Montella je bio južnjak, ispod sve mirnoće i staloženosti kojom je zračio krila se nevjerojatna i zarazna borbenost. Za njega od Catanije do Sampdorije predaja nije bila opcija.

Montella se prvi put našao pred imperativima i visokim očekivanjima. I prvi put se pokazao potpuno nedoraslim

S druge strane, Milano je kroz povijest u raznim ratovima opsjedan čak 44 puta, a od toga je čak 38 puta osvojen. Nemaju ratovi između talijanskih srednjovjekovnih državica puno veze s modernim nogometom, ali u Milanu je oduvijek nešto drugačija kultura nego na Jugu. Mentalitet je drugačiji i druge stvari su u fokusu.

Njegova staloženost nije prolazila jer u klubu veličine AC Milana dovoljno je ljudi koji imaju dovoljno iskustva da uvijek budu savršeno mirni. Njegova borbenost nije dolazila do izražaja jer takav pristup jednostavno nikad nije bio zapisan u genetskom kodu Milaneza. Milan kao klub i Milano kao grad prvo cijene estetiku, borba dolazi kao nužno zlo ili čak ni tad. Montella je tu svojim stasom dobro kotirao, jer riječ je o mladom i elegantnom treneru kojeg je lako podvaliti medijima. Zvuči možda banalno, ali biti trener je javni posao, a to su okviri u kojima mladi i dobro obučeni čovjek prolazi puno bolje jer ostavlja bolji dojam kod navijača. Montelli je ostalo još samo da pokaže kako posjeduje i suštinu.

Kinezi spremaju padobran

Ako prošlu sezonu zanemarimo, jer taj je AC Milan jako daleko od današnjeg, Montella se prvi put našao pred imperativima i visokim očekivanjima. I prvi put se pokazao potpuno nedoraslim onome što se očekivalo od njega. Nije Milan blistao u kvalifikacijama za Europsku ligu, ali tu je njegova klasa bila nenadoknadiva. Ni protiv Cagliarija nisu stvari blistale, ali utakmica protiv Lazija potpuno je ogoljela probleme.



Teško je uklopiti toliko novih igrača, ali AC Milan izgleda kao momčad koja se tek upoznala. Čak 15 igrača je otišlo, 11 novih je došlo, ali Milan izgleda kao da igrači nisu uvježbali nijednu jedinu akciju. Za razliku od svih klubova koje je dosad vodio, Montella nije najveće ime u svlačionici i ovdje mu pričanje sa svima i pokušavanje udovoljavanja svačijim zahtjevima neće donijeti obožavanje i odobravanje igrača, nego noževe u leđa. Igrači traže uloge, traži se kristalizacija novog sistema igre, formacija i ciljeva, a trener tu treba imati puno čvršću ruku nego što je to pokazao Montella u dosadašnjem tijeku svoje trenerske karijere.

Milan naprosto ima puno više ciljeve nego Catania, ali isto tako Milanovi igrači imaju puno više ciljeve od Catanijinih. Za razliku od temperamentnih južnjaka, ovdje osnovicu svlačionice ipak čine zvijezde i zvjezdice koje prvo pokreće ego, a tek onda timski duh. Zato najbolje ekipe vode najbolji treneri – oni koji mogu kontrolirati igrače. Trener je taj koji momčad drži na okupu, baš kao što je Montella radio na Siciliji nakon što je Simeone otišao ili nakon što je radio sa 17 novih igrača u Fiorentini.

A kad trener protiv Lazija na teren pošalje Riccarda Montoliva i Lucasa Bigliju, teško da će zaraditi povjerenje svlačionice jer prilično je jasno kako će vezni red s njih dvojicom biti pregažen. Kad osnovne taktičke greške ponovi i protiv Sampdorije i Rome, a ni protiv Rijeke ne briljira, onda se već dižu prvi glasovi nezadovoljstva. Ne bodovima, za koje je jasno da su ispod zadanog cilja, nego igrom i načinom na koji je momčad postavljena i kako izgleda.

Ima Montella i neka dobra opravdanja: prvo u kolodvoru koji je nastao u klubu ovog ljeta, a drugo u tome što je, ulaganjima usprkos, ovo prilično tanka momčad koja nema dubinu klupe i kojoj je svaki izostanak veliki udarac. Međutim, to još više potencira čudne rotacije i nedostatak uigrane kombinatorike koju je prikazivao u Fiorentini u igri s tri natrag i s mnogo manjom razinom talenta.
Za razliku od prijašnjih poslova u kojem su mu forte bili urođena radna etika i dobar odnos sa svlačionicom, našao se u prilično drugačijoj situaciji i, iako svakako zaslužuje još vremena, Montella se u njoj nije snašao. Aeroplanino je počeo padati nakon utakmice s Lazijom; ako ubrzo ne krene prema gore, kineski vlasnici će jako brzo povući padobran.

(Telegram.hr)

0 Primjedbe

Objavi komentar

Napišite komentar (0)

Noviji Stariji